Zupa Zagvozd smjestila se iza Gvozda, iza planine, iza Bijakove. Gvozd je staroslavenska odnosno starohrvatska rijec za nesto tvrdo, za brdo, za planinu. Sam naziv svjedoci o starini naselja. Danas se Zupa Zagvozd dijeli na slijedece zaseoke: Rasac, Rastovac, Butige, Srednje Selo, Bunje te Dobro Selo. Ove zaselke mozemo dalje djeliti, uglavnom po naselnim plemenima, na manja sela koje narod naziva - komsiluci. Nekad su ovoj zupi pripadali Medov Dolac i Dobrince. Zagvozd je uvijek bio popovsko glagoljaska zupa i u najtezim vremenima davao je pope glagoljase, domoroce.

Nad Zagvozdom, s njegove juzne strane raskrilila se Bijakova. Okovala ga svojim krsom, svojim kamenom. Narod niknuo iz tog kamena koji popi svu vodu sto mu nebo posla i ostavi ga vjecito zednim. Covjek se s tim kamenom srodio: gradio bunare, catrnje, plitvine, kamenice, pravedno dijeleci to malo vode sebi i stoki, prkosio zedji i gladi, otimao vodu jamam bezdankama, podzemnim rijekama. Na kamenu se radjao, na kamenu umirao, u kamen radost i tugu utapao, kamenom pokriven bio.
(nastavlja se ...)

DAVNO SU TU LEGLI I DUGO IM JE LEZATI Sto napisati o zivotu Hrvata poslije doseljenja u ove krajeve i primanja krscanstva ? Sto o 14., 15. i 16. stoljecu kada se Imotska krajina spominje u zajednici s Bosnom, odnosno Humom ? Susrecu na stecci. Kameni spavaci. Kuce vjekovjecne. Bude nasu mastu koja o njima plete price, pjeva pjesme. Oni su zapisi o vremenu kojega je tesko pojmiti: stoljeca nam se cine kao godine, godine kao dani, dani kao stoljeca. (nastavlja se ...) Jedan od prvih proucavatelja nasih stecaka bio je zupnik Petar Kaer, koji je medju ostalima i opisao i poznatu Zaranc-plocu. Da se cuti i Saranc-ploca sto je vjerovatno i ispravnije jer vuce na glagol sahraniti, saraniti. Ili su joj pak dali ime oni sto su na njoj otpocivali, oni sto su rano, za rana, od kuce odlazili. Pod plocom je grob kojega su , navodno, 1865. otvorili seljaci i naisli na kosti. NA grobu je uklesana 1645. godina. Oko te ploce bila su jos cetiri groba. Uz ovu plocu se veze i legenda koja je pricala i u drugim krajevima: Bila je neka Vida Vidosevica (lijepa i jaka Vidosava, sestra popa Radoslava) koje je zivjela devet stotina godina, i to - tri stotine curom, tri stotine zenom, a tri stotine udovicom. Ona je s brda prko Stapica strane na glavi prenosila ploce. Na tom mjestu je zakopase, a na njen grob navalise onu istu plocu. Kaer je ovu pricu cuo kao pjesmu i zapisao: Ona poni plocu na Zarancu, Ovce pasuc, a kudilju preduc. Boze mili cuda velikoga ! Trista godin mlada divovala ! Trista godin mlada nevovala ! Trista godin mlada udovala ... Odavno je ta ploca prekrivena lisajevima. Doduse, jos uvijek se na njoj daju razaznati setserokrake rozete u kutovima, te kriz i polumjesec, a posve je jasno citljiva godina - 1645. Nedaleko od nje jure automobili. Nema vise ni pastirica, ni ovaca, ni kudelja. Ipak je na njoj, nedavno, svoje ime ispisala jedna Ivana. Ne dlijetom, duboko, vec kamenom na kamen. O cemu li je pritom razmisljala ? Uskoro ce to ime kao i Ivaninu mladost izbrisati vrijeme. Prokoseci vremenu, ostat ce Zaranc-ploca.
VUKOV GREB: Najvelicanstveniji zagvoski stecak je Vukov Greb . To je sljemenjak - sarkofag koji se nalazi na Golubincini, iznad Bartulovica kuca, odmah s desne strane puta koji vodi u centar Zagvozda, na Butige. Pri dnu je suzen, trapezoidan. Izgradjen je na dvije vode, koje su uresene spiralama. Na jednoj strani je prikazan prizor iz lova: lovac s macem u ruci, goni dva jelena. Otkuda u ovome kraju jeleni ? Uze strane sarkofaga su uresene spiralama koje izlaze iz zajednicke stabljike i zavijaju se svaka na svoju stranu. Iz legende o tom stecku saznajemo kako se Vuk doselio iz Bosne, pobjegao od vladara koji ga je slao u rat. Po tomu nastade i pjesma : Kad je Napoleo mocan vladar bio I Marmont vojsci put ovdje odredio, Inzinjeri tu su trasu provodili, U blizini hrasta stecak opazili, Odatle ga putu premjestili. Sacuvan je i sad citav na cistini, Na ponos i diku Imostkoj krajini ... Ivo Mlikota: Vukov greb
NISU SAMO SILOM UBADALI: U Zagvozdu Silobadovica vise nema. Ostade samo brdasce Silobad koje se nalazi istovno od Kurtovica kuca. Ocito je da je netko iz plemena bio vrstan zanatlija i znao dobro silom badati. Medjutim, danas pamtimo malo drugacijeg zanatliju - fra Pavla Silobadovica . Poznat je kao prvi ucitelj u makarskoj skoli, i prvi pisac Imocanin, Zagvozdjanin. On je, za vrijeme biskupovanja fra Marijana Lisnjica u Makarskoj, drzao skolu za gradjane Makarske (1669-1671) i pisao svoj poznati LIBRETIN , kroniku u kojoj je zabiljezio dogadjaje i cetovanja sa Turcima, u Makarskom primorju i zaledju, u razdoblju od 1662. do 1686. godine. U knjiznici Franjevackog samostana u Makarskoj cuva se ta neobicna rukopisna knjizica, bosancicom ispisana.