VEDRAN MLIKOTA

NJEZAN MOMAK OD KAMENA · © GLORIA

Zvijezda filma "Da mi je biti morski pas", do 17. je godine u rodnom Zagvozdu cuvao ovce, a kada je prvi put ušao u splitski HNK, oduševio se kazalištem i odlucio postati glumcem

Napisao Kruno Petrinovic

Gerard Depardieu je rekao "kako je postao glumac jer u njegovom rodnom kraju nitko nije znao pokazati emocije i reci,"volim te". Ta recenica, na neki nacin, odražava i moju situaciju. Ljudi u Zagvozdu u Dalmatinskoj zagori, odakle sam podrijetlom, i gdje sam odrastao, veoma su povezani, vole se, ali se srame pokazati tu ljubav. Što je sredina ruralnija, odnos prema ljubavi i prema djevojkama je cudniji, ljudi se stide iskrenosti - kaže 30-godišnji glumac Vedran Mlikota, clan ansambla zagrebackog Hrvatskog narodnog kazališta.
U urnebesnoj komediji "Da mi je biti morski pas" redatelja Ognjena Svilicica, Mlikota tumaci glavnu ulogu - mladica Kristijana, koji iz rodnog Zagvozda u Split dolazi s prijateljem Matom (Jure Zovko) u potrazi za djevojkama i dobrom zabavom.
- U prvoj verziji price, Mate i Kristijan dolaze u Split iz Srinjina u zaledu Omiša, no kako sam ja iz Zagvozda, predložio sam redatelju da glavni junaci takoder budu iz tog mjesta, što je Ognjen na kraju prihvatio - pripovijeda Vedran Mlikota.
Zagvozd je malo mjesto u Imotskoj krajini u podnožju Biokova, nasuprot Makarske. U antologijskom romanu "Prosjaci i sinovi" književnika Ivana Raosa kao nedostižni uzor prosjacima spominje se upravo stanoviti Škiljo iz Zagvozda.
- U filmu "Da mi je biti morski pas" govorim tipicnim imocanskim dijalektom. Ima u nas muškaraca koji uistinu prilaze djevojkama nerazumljivo mrmljajuci: "Mala šta'š ti meni...", no ja se u stvarnom životu ne "upucavam" na taj nacin, nikad mi nije mi bilo teško pronaci djevojku - nastavlja Mlikota, koji je trenutacno ponovno samac nakon duge veze. Prvu veliku filmsku ulogu dobio je u filmu "Treca žena" redatelja Zorana Tadica, a uloga Kristijana iz Zagvozda druga mu je glavna filmska uloga. Kako se živi u Zagvozdu? - Od poljoprivrede i stocarstva: danas je tamo ostalo tek 1500 stanovnika, racunajuci i sve zaselke.
Vedran je u Zagvozdu živio do svoje 17. godine. Cuvao je ovce, brinuo se o stoci, pomagao ocu na gradilištu. Ondje je završio osnovnu i dva razreda srednje škole.
- Moja mama Nedjeljka radila je u tvornici tekstila, koja je sada u stecaju, a tata Ante mi je gradevinski obrtnik. Djetinjstvo pamtim po snjegovima, bezbrižnom ljetu, ali najviše po bratu i sestrama. Velika smo i sretna obitelj: imam cetiri sestre i brata Marka. Iako sam visok 189 centimetara, najniži sam u obitelji, cak su i sve sestre viae od mene - kaže Mlikota.
Njegov Kristijan u gradu traži erotsku avanturu s djevojkom. A što je Vedran pronašao u Splitu i Zagrebu?
- Do 17. godine živio sam s obitelji, nisam se trebao brinuti o egzistenciji, pa mi je dolazak u grad bio šokantan. Ipak, teži mi je bio prelazak iz Splita u Zagreb nego iz Zagvozda u Split - tvrdi Mlikota. U Splitu je prvi put otišao u kazalište: nastavnica scenske umjetnosti dovela ih je na probu u Operi. - Oduševile su me loše, štukature, atmosfera... - i odlucio sam postati glumac. Poslije toga sam svaku vecer išao u kazalište bez obzira na repertoar - prisjeca se Vedran. Dolazak u Zagreb bio je mnogo stresniji: znao je da želi postati glumac, ali nije imao iskustva. - Na Akademiju dramskih umjetnosti primili su me otprve. Odmah sam se sprijateljio s kolegama iz klase: Sinišom Ružicem, Zoranom Cubrilom, Barbarom Rocco, Josipom Kucanom i Suncanom Zelenika. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da mi je mjesto u Zagrebu - kaže Mlikota, koji je još podstanar. Selio se dvadesetak puta, a 90 posto place potroši na podstanarstvo i režije.
Svoj osebujan glumacki potencijal Mlikota je pokazao vec diplomskom predstavom iz scenskog govora "Hamletmašina" redateljice Ivice Boban, koju je u Teatru &TD izveo sedamdeset puta. Je li zadovoljan svojim statusom u ansamblu HNK?
- U HNK-u sam vec šest godina, ali je cijela moja generacija (Mladen Vulic, Barbara Vickovic, Mirta Zecevic...) zapostavljena: nastupamo rijetko, vecinom u malim ulogama.
Kako cesto nastupa honorarno, Mlikota godinama nije imao godišnji odmor dulji od sedam dana. No, i dalje je entuzijast: drugu godinu zaredom s kolegom Žarkom Potocnjakom u Zagvozdu organizira Kazališne susrete glumaca.
- Našli smo sponzore, a tamošnji stanovnici su oduševljeni, u Zagvozdu nikad prije nije bilo kazališnih gostovanja.
Predstave iz Zagreba, Splita, Rijeke... igraju se uglavnom na otvorenom ispred Doma kulture, pošte i crkve.
- Kazališna predstava tamo je dogadaj, a ne umjetnost.
Kad glumci piju na sceni, dobacuju im: makni tu bocu, napit ceš se...
Svaku je predstavu vidjelo najmanje tristo gledatelja, a glumci imaju smještaj kod tamošnjih obitelji. O gostoljubivosti Zagvoždana govori podatak da su clanovi glumacke družine Histrioni 1998. u jednom danu pojeli tri janjca.
Brine li ga kako ce njegovi sumještani prihvatiti film "Da mi je biti morski pas"?
- Ni najmanje. Rijec je o komediji u kojoj su svi likovi prikazani iskrivljeno, u neobicnim situacijama. Film je iskren, pošten, nepretenciozan, govori o normalnim ljudima u neobicnim situacijama, a upravo nam to danas u našoj kinematografiji nedostaje. Teže je napraviti dobru komediju nego dramu: komedija traži iskrenost i poštenje, ono što izgleda jednostavno, obicno je najteže.

© GLORIA